Autorski tekst za "Politiku"

OD "KLASNOG NEPRIJATELJA" DO "ROBIJA JE ZA LJUDE": Ministarka Stamenkovski o blokaderskim pretnjama - To je jezik rulje, nasilja, isključenja i ukidanja zakona

Foto: ATAIMAGES
Ministarka za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Milica Đurđević Stamenkovski komentarisala je pretnje blokadera upućene svim neistomišljenicima u autorskom tekstu za "Politiku" pod naslovom: Od "klasnog neprijatelja“ do "robija je za ljude".

Tekst ministarke Stamenkovski prenosimo u celosti:

U Jugoslaviji tokom Drugog svetskog rata, komunistički revolucionarni aparat je govorio o „klasnom neprijatelju“ koji nema nikakva prava, jer revolucija je iznad svakog zakona i sentimentalnosti. U tom jeziku nije bilo pojedinca i suda, niti je bilo pretpostavke nevinosti. Postojala je samo „istorijska nužnost“. Revolucionarna "pravda" odbacuje svaku vrstu odgovornosti, jer ona je u službi zamišljene "svetle budućnosti" kolektiva/klase i na tom oltaru ni jedna pojedinačna žrtva nije prevelika.

U isto vreme, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ustaška ideologija je otišla i dalje, otvoreno proglasivši čitave grupe ljudi „nepoželjnima“. Kada jedna monstruozna tvorevina poput Nezavisne Države Hrvatske kaže da neko „nema šta da traži“ u njoj, to više nije administrativna formulacija, već jasan prolog za eliminaciju. I zaista, nakon tog jezika usledila su (zlo)dela. Zajedničko i jednima i drugima nije bila ideologija, već mehanizam: oduzeti čoveku ljudskost, zatim mu oduzeti pravo, a na kraju mu oduzeti i život. Zato je u istoriji uvek važno slušati, ne samo šta se radi, nego i kako se govori.

A onda, u danima velikih hrišćanskih praznika, na jednom protestu u Srbiji, pojavi se rečenica koja kao da je ispala iz tog mračnog arhiva političkog govora: „Robija je za ljude.“ Implicitno, oni o kojima se govori ne zaslužuju čak ni robiju, jer oni više i nisu ljudi.

Ta rečenica nije metafora, niti tviteraški višak emocije. Izgovorena je javno, na protestu u Čačku, pre nekoliko dana, i dočekana je bez osude mnogih čija su usta inače puna ljudskih prava, empatije i solidarnosti.

Slede slike ponižavanja, telesnog nasilja, linča, i zaključak da su ti večito "oni" i "drugi", „sve to zaslužili“. Baš kao da im krv igra pred očima. Ovde više ne govorimo o gnevu, o političkoj kritici, ni o metafori, već o javno izgovorenoj spremnosti da se zakon zameni voljom rulje. Govorimo o odbacivanju ideje o odgovornosti ili etici u ime nekakve "apsolutne pravde." Naime, u pravnoj državi, kazna za kršenje zakona upravo je robija. Robija postoji zato što je čovek i dalje čovek, čak i onda kada je kriv.

Drugim rečima, kada neko kaže da je zatvor „previše human“, on zapravo kaže da zakon nije dovoljan. A kada zakon više nije dovoljan, onda sve postaje dozvoljeno, zar ne? Ne samo dozvoljeno - postaje i opravdano, a svaki postupak se u ime koncepta "pravde", koji revolucija postavlja iznad zakona i prava pojedinca, lišava bilo kakve odgovornosti.

Ovde je ključno pitanje koje se uporno izbegava: da li je ovo zaista novi „pobunjenički“ jezik ili je to, ipak, isti onaj stari jezik, koji smo već toliko puta čuli i skupo platili?

Komunistički komesari su govorili da revolucija nema vremena za sudove. Ustaški "časnici" govorili su da nepoželjni nemaju nikakva prava. A danas, 2026. godine, neko kaže: „Robija nije za njih.“

Razlike su možda ideološke, ali obrazac je isti. I zato ovaj rečnik nije opasan jer je „uvredljiv“, nego zato što je funkcionalan. On ne služi da ubedi, već da opravda. Ne služi da kritikuje vlast, već da ukine granicu između pravde i osvete.

Stvari su otišle predaleko da bismo mogli da ih prikrivamo frazama i okrećemo glavu od stvarnosti. Vreme je da jezik koji ruši zakon imenujemo pravim imenom - kao jezik rulje, nasilja, isključenja i ukidanja zakona. Istorija nosi trag koji ne možemo da izbrišemo. To je trag o „moralnim gromadama“ koje su svoje neprijatelje mazale katranom i perjem. Pamtimo te lekcije, dok još imamo snage da ih čujemo.